Danas je Bosna i Hercegovina, ali i cijeli region, izgubila jednog od svojih najvoljenijih sinova.
Otišao je Halid Bešlić — glas koji je spajao generacije, koji je pjevao o ljubavi, zavičaju, ponosu i boli, onako kako to može samo čovjek koji je prošao kroz život pun iskušenja i ostao čovjek u svakom smislu te riječi.

Njegove pjesme nisu bile samo melodije; bile su priče naroda.
U njima su se prepoznavali i radnik i vojnik, i majka i sin, i zaljubljeni i usamljeni.
“Miljacka”, “Romanija”, “Ja bez tebe ne mogu da živim”, “Prvi poljubac” – to nisu samo pjesme, to su uspomene koje će još dugo živjeti u kafanama, automobilima, domovima, i u srcima onih koji su s njima odrastali.

Halid je bio više od pjevača.
Bio je simbol dobrote i jednostavnosti, čovjek koji nikad nije zaboravio odakle potiče.
Nije se nikada uzdizao iznad naroda, i zato ga je narod toliko volio.
Njegov smireni glas, osmijeh pun topline i ona karakteristična skromnost učinili su ga voljenim i poštovanim ne samo u Bosni i Hercegovini, već širom Balkana.

Preživio je teške godine, i privatno i profesionalno.
I svaki put se vraćao – jači, mirniji, zahvalniji.
Njegova snaga i vjera u život bili su inspiracija mnogima koji su ga slušali i pratili.

Danas, dok Bosnom odzvanja tišina, u toj tišini i dalje se čuje njegov glas.
Jer istinske legende ne odlaze. One se samo presele u vječnost, gdje njihove pjesme nikada ne prestaju.

Hvala ti, Halide, za sve stihove, sve emocije, sve trenutke koji su nam ostali urezani.
Tvoja pjesma će i dalje živjeti, u svakom srcu koje zna šta znači voljeti ovu zemlju i ovaj narod.

Neka ti je laka bosanska zemlja.
Tvoja muzika će zauvijek biti naš glas.