Moja je soba na rubu tišine
gdje noći dugo ostaju budne
svjetla u daljini polako gasnu
a misli se same vraćaju kući

U rano jutro slušam grad
kako diše bez mene
dok koraci prolaznika
ne znaju moje ime

I čekam, čekam
neki znak
da nisam sam u redu čekanja
čekam, čekam
da me nađe dan
dok vrijeme ide
a ja ostajem

Često se spustim niz praznu ulicu
gdje asfalt pamti stare snove
na klupi sjedi tišina
i broji godine umjesto mene

Tiho hodam sam uz sebe
ne pitam gdje idem
znam i ja
da se neke stvari
nikad ne stignu

I sanjam, sanjam
da će jednom
neko stati zbog mene
sanjam, sanjam
da ne kasnim
dok život prolazi
pored mene

Ako me neko pita
gdje sam bio
reći ću: tu
gledao sam kako odlaze

Moja je kuća još uvijek tu
ali putovi su daleko
a jutra dolaze
bez pitanja